Panični napadi mogu se pojaviti u svim anksioznim poremećajima, uključujući panični poremećaj, socijalnu fobiju, posttraumatski stresni poremećaj i akutni stresni poremećaj. U paničnom poremećaju, napadi se često javljaju iznenada i bez jasnog vanjskog okidača, no mogu se također povezati s određenim situacijama ili okolnostima.
Najvažnija karakteristika paničnog napada je kratkotrajno razdoblje intenzivnog straha ili nelagode, praćeno najmanje četiri od 13 različitih tjelesnih ili kognitivnih simptoma. Ti simptomi uključuju ubrzan rad srca, znojenje, drhtanje, osjećaj nedostatka zraka, gušenja, bol u prsima, mučninu, vrtoglavicu, osjećaj da je stvarnost izmijenjena, strah od gubitka kontrole ili ludila, strah od smrti, trnce u ekstremitetima te iznenadne promjene osjećaja topline ili hladnoće. Panični napad započinje brzo, doseže vrhunac unutar 10 minuta i često prati osjećaj propadanja. Osobe koje dožive panični napad opisuju ga kao izrazito intenzivan i osjećaju potrebu da se udalje iz situacije u kojoj se napad dogodio.
Kako se postavlja dijagnoza paničnog poremećaja?
Da bi se postavila dijagnoza paničnog poremećaja, potrebno je da osoba doživljava najmanje jedan panični napad mjesečno te da osjeća zabrinutost oko mogućih posljedica tih napada. Ovisno o broju napada u određenom vremenskom razdoblju, panični poremećaj se može klasificirati kao težak, umjereno težak ili blag. Dijagnozu treba postaviti oprezno, uzimajući u obzir da neka druga zdravstvena stanja ili faktori, kao što su tjelesni poremećaji i lijekovi, također mogu izazvati simptome slične paničnom napadu.
Osobe koje su iskusile panični napad često ga opisuju kao iznenadan, no psihodinamska razmatranja ukazuju na to da psihološki okidači mogu biti nesvjesni. Neka istraživanja sugeriraju da postoji povezanost između paničnog poremećaja i separacijske anksioznosti. Također, rođaci prvog koljena osoba s paničnim poremećajem imaju veći rizik od razvoja istog poremećaja. Iako još uvijek nema konkretnih pokazatelja o genetskoj komponenti, neki faktori iz djetinjstva, poput seksualnog zlostavljanja, češći su kod osoba s paničnim poremećajem.
Kako se liječi panični poremećaj?
Najefikasniji tretmani za panični poremećaj uključuju farmakoterapiju i kognitivno-bihevioralnu terapiju. Obiteljska i grupna terapija mogu pomoći i pacijentima i njihovim obiteljima da se lakše prilagode poremećaju te prevladaju psihosocijalne izazove koje on može izazvati.
